Sve manje očekujem telefonskih poziva od prijatelja iz prošlog vijeka. Odlaskom akademika Vlada Strugara, prijatelja, pisca, rodoljuba i lirika, biće još tiše.
Skoro da smo se bar dva puta mjesečno dozivali telefonima. Istina, taj neponovljivi gospodin među svjetskim intelektualcima uvijek bi me obradovao riječima:
„Zdravo dobri moj, ovdje đed Vlado. Kako si mi ti? Evo i danas pročitah tvoj tekst u „Politici” i hoću da ti čestitam. Izvanredno i hvala ti. Mnogo činiš za istinu. Svrati kod đeda Vlada kad dođeš u Beograd. Samo mi javi, jer ja nijesam dobro pa mi tu pomaže jedna gospođa...” Eto to je samo dio njegovih riječi, jer se i od pohvale, čak i ove prijateljske i bratske, čovjek mora pripaziti, da ne bi natrunio prijateljstvo, a sebe neumjereno uzvisio.
Posebno je bio zahvalan, što je skoro uvijek pominjao, na mojem zapisu o njegovoj knjizi „Crna Gora u Jugoslaviji“ koju je 2014. godine objavila Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća iz Podgorice.
Tekst koji slijedi u nastavku ovog zapisa je Vlado uvrstio u svoju knjigu govoreći: „Ti si tim tekstom u dve kartice sjajno saopštio suštinu, glavne poruke i ko to pročita znaće šta sam htio sa tom knjigom. Hvala Ti”.
A evo šta sam o knjizi „Crna Gora u Jugoslaviji“ akademika Vlada Strugara, zapisao.
Obimna i studiozno konceptirana knjiga „Crna Gora u Jugoslaviji” sadrži tri dijela, Crna Gora i Jugoslavija – prvi dio, Srpstvu Crna Gora – drugi dio i Prilozi – treći su dio knjige.
Na oko pet stotina strana ove knjige Strugar osvježava pamćenje generacijama, i ostavlja u nasledstvo onima koji će tek prispjeti, skoro sve najvažnije detalje o prošlosti Crne Gore, njenom ujedinjenju sa Srbijom gdje su u okviru ovog poglavlja čitaoci prvi put u prilici da pročitaju Strugarevo pismo predsjedniku Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Veselinu Đuranoviću.
Namjerno u ovom zapisu se opredjeljujem za izvod iz Strugarovog saopštenja koje je iznio na Predsjedništvu Republike Crne Gore, u Podgorici 18. i 19. septembra 1992. godine, tim prije što se ono po prvi put publikuje u ovom neprocjenjivo važnom djelu za istoriju Crne Gore, Srbije i Jugoslavije. U preporukama o Nacrtu ustava Crne Gore Strugar je njegovim tekstopiscima između ostalog sugerisao „da se na početku nacrta (u preambuli) riječi ‚crnogorski narod‘ zamijene imenicom ‚Crnogorci‘.
Zbog čega je na tome insistirao, Strugar je odmah pojasnio:
„Ovakvu izmjenu preporučujem stoga što izraz crnogorski narod zadovoljava dio Crnogoraca, samo one koji se smatraju i nazivaju pripadnicima crnogorske nacije. Ali to određenje odbijaju, ne primaju za se, oni Crnogorci koji se osjećaju Srbima – rado kažu – prvima u Srpstvu, u značenju sopstvenog narodnosnog opredjeljenja...”
A pored sažetih i preciznih predloga na pojedina rješenja iz Nacrta ustava Crne Gore Strugar je u pojedinim pasusima objelodanio svoj književni dar i svjestan tih literarnih kazivanja koja „ne priznaju“ suvoparna parnička jednosricanja, svoj stav je na pomenutom skupu precizirao:
„Lično mislim i veselo govorim: Crnogorci su Srbi; Crna Gora je zemlja i država u Srpstvu; s ovom sadržinom i sljubljenošću ona je sastavak Jugoslavije...”
Ona poslednja, odnosno peta Strugareva preporuka, bila je da se posebnim članom ustava napiše da ni zemlja, ni ostrvce, ni cvjetić, ni potočić, niti vinograd, niti luka ni golet na primorju Crne Gore ne može „biti predmet trgovine sa strancima, posjednik blaga ovdje, na crnogorskom primorju, može biti samo – državljavin Jugoslavije“.
Posebnu vrijednost knjige „Crna Gora i Jugoslavija“ su mape i spisi, sabrane na jednom mjestu od 1559, odnosno od 1712. do 1945. godine države na Balkanu poslije Berlinskog kongresa, odnosno razgraničenja evropskih država od 1878. do 2006. godine, tu su i karte članica nekadašnjeg Varšavskog ugovora kao i NATO alijanse. Među brojnim mapama ovo poglavlje se završava mapom napada avijacije NATO na Saveznu Republiku Jugoslaviju od 24. marta do 10. juna 1999. godine.
Akademik Vlado Strugar bio je nepopravljivi rodoljub u Srpstvu, svetionik s Lovćena odakle je bolje i dalje vidio od svakog Crnogorca. To što je vidio više i dalje „kao đak koji uči štivo“ do poslednjeg ispisanog slova Strugar je „najživim naporom uma i vida išao sviješću od riječi do riječi“, od događaja do događaja, od činjenice do činjenice, od epohe do epohe, gradeći tako saznanje istine kako ga bilo koji dokaz iz bauna krivotvoraca istorije ne bi zateklo i na bilo koji način okrnjilo njenu istinitost.
Nije teško razumjeti zašto je akademik Strugar ovo jedinstveno i dragocjeno djelo završio proglasima kralja Crne Gore:
„Crnogorci, grmio je kralj, ko je junak nek slijedi koracima dva stara srpska kralja: da ginemo i krv prolivamo za jedinstvo i slobodu zlatnu. Mi smo htjeli mir, podmetnuli su nam rat. Primite ga kao uvijek, primite ga srpski i junački, a blagoslov vašeg kralja pratiće vas u svim vašim podvizima.
Živjeli moji mili Crnogorci.
Živjelo naše milo Srpstvo.
Živjela naša moćna zaštitnica Rusija i njeni saveznici!“
Zna Strugar kako to bi. Možda potajno vjeruje da još ima one pameti koja ljubi braću svoju – Srbiju i Rusiju. Bez izuzetka. I razumije se, bez sankcija.
Novica Đurić